Pozitivne vibracije na jugoistoku Europe

U središtu mojeg izlaganja na Šipanu su bili Proces suradnje u JIE (SEECP) i Vijeće za regionalnu suradnju (RCC) kao instrument te suradnje. O tomu u sljedećoj kolumni, jer je prvo bilo potrebno podsjetiti šipanske “multiplikatore” i na PSP-strategiju, s punim imenom «Proces stabilizacije i pridruživanja za JIE», i na dosege i ograničenja Stabilizacijskog pakta za jugoistočnu Europu (JIE). To su, naime, bili prvi osmišljeniji odgovori EU i Svijeta  na raspad Jugoslavije i potonju balkansku i europsku krizu.

O PSP-strategiji EU sam već pisao u kolumni “U susret Solunu 2 u Sarajevu”, pa ću se u ovoj detaljnije pozabaviti Stabilizacijskim paktom za JIE, koji je usvojen na međunarodnoj konferenciji u Kölnu, 10. 06. 1999. godine. Sudionici te konferencije su bili ministri vanjskih poslova tadašnjih 15 zemalja Europske unije, kao i osam zemalja JIE (Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Mađarska, Rumunjska i Slovenija), Turske, Rusije i SAD. Paktu su se naknadno priključile Srbija i Crna Gora, jer su u momentu njegova nastanka EU i NATO bili u ratu protivu Miloševićeve SeReJe. Osim predstavnika navedenih 26 zemalja skupu u Kölnu nazočili su i predstavnici Komisije EU, OESS-a i Vijeća Europe. Ukupno je ovom značajnom skupu nazočilo 45 predstavnika zemalja i međunarodnih institucija. Osim pobrojanih,  sudjelovale su i Kanada i Japan, u svojstvu onih zemalja koje bi trebale pomoći lakšu provedbu Pakta, te 16 međunarodnih organizacija i institucija, među kojima i UN, UNHCR, NATO, OECD, MMF, Svjetske banke, Europske investicijske banke i Europske banke za obnovu i razvoj.

Sam dokument o osnivanju «Pakta za JIE» nije zaključen u formi međunarodnog ugovora, pa nije imao ni obvezujuću međunarodno-pravnu snagu, nego je zamišljen kao program pomoći u procesu rekonstrukcije jugoistočne Europe. Dakle, kao neka vrsta zakašnjeloga Marshallovog plana za JIE. Stabilizacijski pakt za JIE je shodno prvotnoj namjeri trebao donijeti stabilizaciju, kako pojedinih država tako i zbližavanje i povezivanje u regiji, te da otvori put integraciji zemalja regiona u EU i u druge euroatlantske integracije. Po nekima, radi se o projektu koji je u početku i proizveo povoljne efekte, da bi poslije bila kompromitirana njegova suština. Pri ocijenjivanju učinaka  Stabilizacijskog pakta za JIE trebalo bi, ipak, respektirati činjenice da on nije raspolagao vlastitim fnancijskim sredstvima, ali je tijekom osam godina postojanja prikupio 25 milijardi eura koje bi trebale biti investirane u zemlje JIE.

I
Usvajanju PSP-a i Stabilizacijskog pakta za JIE prethodile su brojne kontroverzne rasprave o „projektu JIE“. Ilustracije radi, dotaknut ću ovdje samo inicijativu uglednoga mađarskog književnika György Konrada, prilikom primanja Karlove nagrade u Aachenu u svibnju  2001. godine, jer je vrlo smisleno progovorio o potrebi formiranja „krovnog saveza“ pod imenom „Jugoistočna Europa“, u kojem bi se građanima garantirala „teritorijalna ljudska prava“ tako da svatko može živjeti tamo gdje želi ili već jeste, bez obzira na podrijetlo. Balkanske države moraju, pojasnio je potom György Konrad i za Spiegel Online, uspostaviti miroljubivu suradnju, tako da ne moraju više strahovati jedne od drugih, a takva suradnja pripada općem europskom interesu. György Konrad je ovom prigodom govorio i o potrebi „rekonstrukcije Balkana“, što ne znači ništa drugo do „rekonstrukciju mentaliteta“ i izgradnju „europskog dobrosusjedstva“. U konačnici, i ne samo po njegovom mišljenju, balkanskim zemljama i narodima bi se moralo pomoći, da se otrgnu iz lanca borbe za nezavisnost sve manjih i manjih grupa i regija, te da pronađu „krovni savez sa garantiranim temeljnim pravima, a taj savez se ne mora zvati niti Jugoslavija niti Balkan“.

Navest ću ovdje i vrlo indikativnu ocjenu iz tog vremena, u vodećim njemačkim dnevnim novinama “Süddeutsche Zeitung“. Ako se ovovremeni  konflikti i događaju po modelima iz 19. stoljeća, „nacionalizam nije ništa drugo do prokleti refleks prošlosti, izazvan gospodarskom bezperspektivnošću, pa ograničenost vlastitih mogućnosti vodi do fiksacije na nacionalne granice“. Nema rješenja za Balkan  „s dugoročnim dejstvom“, poantirale su “SZ”, bez strpljenja i novca, odnosno izvan „procesa učenja demokracije“ i garantirane zaštite manjinskih prava”.
Već je tomu, dakle, deset godina očito, kako je Europljanima postalo jasno da moraju u zemljama  JIE ili “Zapadnog Balkana” (ZB) okrenuti list i pokušati putem regionalnog pristupa pokrenuti stvari s mrtve točke. Ta nova strategija je podrazumijevala podršku funkcioniranju novonastalim državama na temeljima principa slobodnog tržišta i vladavine prava, te zaustavljanje procesa daljnje fragmentacije balkanskog prostora. Rješenja su se nadavala u robusnoj kombinaciji mjera regionalnih i europskih integracija, pri čemu je posebno otežavajući moment bio što se u zemljama JIE ili ZB teško moglo shvatiti i prihvatiti da niti glorifikacija principa nacionalnog suvereniteta niti, pak, uzdanje u svemoć državnog suvereniteta ne mogu ponuditi vlastitu i regionalnu stabilnost, koja je bila tada, a i danas je, pretpostavka za europske integracije.
I naši znanstvenici i uglednije nevladine organizacije su odmah shvatili o čemu je riječ, ali je trebalo proteći skoro deset godina kako bi pouke i poruke PSP-a i Pakta za JIE bile koliko-toliko ozbiljno shvaćene i u vladinom sektoru. Sve do proljeća 2010. godine malo je toga bilo  urađeno iz uvjerenja u nužnost reformi, u “europeizaciju”, a skoro sve pod prinudom, dakle “EUizacijom”, o čemu sam pisao u prošloj kolumni. Ono, pak, što sam u jednom drugom kontekstu nazvao “Josipovićevom grudvom” kotrlja se, srećom, konačno i nezaustavljivo prostorima JIE ili ZB. Tko je mogao zamisliti, usput kazano, da bi tako brzo moglo doći do potpisivanja između Hrvatske i Srbije i takvih ugovora kakvi su oni o vojnoj ili pravosudnoj suradnji?

Regionalna suradnja ostaje, dakako,  podjednako važna i ubuduće, jer upravo od volje za međusobnom suradnjom i integracijama među susjedima, u svim oblastima gdje je to moguće, ovisit će regionalna stabilnost, koja je ključna pretpostavka za bilo kakve napretke u pravcu euroatlantskih integracija. Zemlje  Europske unije su u međuvremenu posebno podržale one mjere pojedinih država koje su usmjerene na gospodarsku suradnju i regionalnu trgovinu, što i nije značilo drugo do uspostavljanje režima slobodne trgovine, odnosno harmonizacija rada nadležnih službi u pojedinim balkanskim državama ili njihovim entitetima. Regionalna suradnja, kao pretpostavka bržeg pridruživanja zemalja JIE ili ZB Europskoj uniji, ne isključuje individualni kriterij vrednovanja napora svake pojedine zemlje na njezinom putu ka EU. O tomu svjedoči uvjerljivo pozitivan primjer Republike Hrvatske koja je već koliko sutra u EU, te negativan primjer BiH, čije su se elite svojski potrudile da BiH ostane na repu europske regate u regiji JIE…

Kao usputan efekat dobrih vibracija, anno domini 2010., u regiji JIE ili ZB rađa se – i mimo volje glavnih političkih aktera – lagano ali sigurno “,kultura mira”, termin kojeg posuđujem od kolege sa sarajevskog FPN-a Nerzuka Ćurka. Pojam “kultura mira” se mora tek teorijski domisliti, dakako, pa potom i sprovesti u praksu života regije JIE. “Pred zagovornicima regionalne ideologije, koja nije ništa drugo do permanentna proizvodnja kulture mira u društvenoj praksi balkanskih zemalja, je golem teorijski zadatak, da nacionalistička zastranjenja koja se pod krinkom lažne brige za nacionalni suverenitet suprotstavljaju post-jugoslovenskom ili, bolje kazano, nejugoslovenskom identitetu jugoistočne Evrope, bez ikakvog strahopoštovanja, otpreme u svlačionicu povijesti“, piše dr. Ćurak u inspirativnom eseju „Može li regija biti domovina?“, objavljenom i na portalu E-novine i drugdje (vidjeti, www.protest.ba). „Ako se Zapadni Balkan, taj mali Balkan velikih nacionalizama, na dugi rok isključi iz evropskog postmodernog raja, region će logiku mira zamijeniti logikom nasilja. Vratit ćemo se u tamu iracionalnog nacionalizma kao onespokojavajućeg oblika negativnog determinizma“, uslijedilo je Ćurkovo razložno upozorenje. Moguće rješenje je polagana gradnja regije JIE „u kojoj će nacionalizmom rascijepljene, jedna od druge otuđene nekadašnje družice ponovno moći živjeti zajedno u jednom manje opterećenom povijesnom kontekstu, da bi kasnije postale dijelom jedne velike ujedinjene Evrope”. I to, kao samostalne države regije jugoistočne Evrope, zaključuje dr. Ćurak, ali ne kao autarkične, sebi dovoljne države, već kao države koje posjeduju istinsku unutrašnju volju za svekolikom regionalnom suradnjom i ne nužno institucionaliziranom prekograničnom, regionalnom sintezom. Takav bi razvoj bio dobar, uvjeren je kolega Ćurak, i u interesu svih građana JIE. Otuda i njegova ključna poruka: „Za nas koji vjerujemo u mogućnost regije kao nepodržavljenog prostora ljudske slobode. Za nas koji hoćemo da državne granice spajaju a ne razdvajaju. Za nas koji tamu balkanske krčme želimo zamijeniti škrtim svjetlom (ali ipak svjetlom) ujedinjene Evrope. U kojoj suvereno i ponosno stanuju i zemlje naše regije. Obasjane svjetlom. Upalimo svjetlo.“

II
Procesi prilagodbe i pripreme za prijem u EU u svim  zemljama JIE, pa i u BiH,  trebali bi biti, dakle, u dosluhu sa svim onim što se zbilo u polustoljetnoj povijesti ili se zbiva u Europskoj uniji danas. To se u regiji JIE skoro posvuda shvatilo samo nije i u BiH. Kako drugačije, uostalom, protumačiti prijetnje iz Bruxellesa da bi moglo doći, čak, do suzpenzije SSP-a, to jest Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH, ukoliko se u BiH nastavi s opstruiranjem implementacije preuzetih obveza? Mogu li se Nikola Špirić, kojeg ovdje navodim kao metaforu opstrukcije iz reda Vijeća ministara, ili članovi Predsjedništva BiH (sva trojica, dakako), jer je u njihovoj nadležnosti vanjska politika BiH, uistinu pogledati u ogledalo i kazati  – uradili smo nešto dobro za ovu nesretnu zemlju? Ne mogu, dakako, ocjena njihova učinka na putu približavanja BiH euroatlantskim integracijama je bila i ostala nula, ništica, tro-duplo prazno, šuplje …

Uzalud su, dakle, i moje i kritike drugih znanstvenika i publicista, ukoliko se u redovima bh. političkih elita opstruiraju stručni glasovi razuma i racionalnosti, pa BiH ostaje zakopana u etničke, entitetske i županijsko-kantonalne neracionalne podjele koje je čine jednom od najskupljih i najneefikasnijih zemalja Svijeta. Govoreći jezikom prošle „kolumne“,  uzalud se bh. elite skrivaju iza iznuđene „EU-izacije“, na dnevnom redu i u BiH bi morala biti „europeizacija“, ali nije, pa bi svi oni koji ne znaju što je to i što bi trebali činiti u vezi s njom, trebali jednostavno ustupiti mjesto onima koji znaju i mogu.     Uzalud je, ilustracije radi, profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu dr. Mirko Pejanović, svojedobno upozoravao da bi neizbježne ustavne promjene i daljnji politički razvitak u BiH trebali imati dvojaki strategijski cilj – unutranju integraciju i integraciju u EU. Po Pejanovićevim komparativnim analizama, sve zemlje zapadne Europe izvele su u drugoj polovici XX. stoljeća potpuniju reformu lokalne i regionalne samouprave, i to na temelju Europske povelje o lokalnoj samoupravi, pa tako zemlje EU imaju, u pravilu, lokalnu, regionalnu i centralnu državnu strukturu vlasti. Regije su, pak, zaokružene geografske, historijske, kulturne i privredne cjeline, veli dr. Pejanović, unutar kojih se vrše javni poslovi ili dio javnih poslova i to u sljedećim oblastima: u oblasti prostornog planiranja, oblasti zdravstvene zaštite, razvoja saobraćajne i privredne infrastrukture, zaštite čovjekove okoline i u oblasti upravljanja prirodnim resursima. Skupština regije, kao najviši samoupravni organ, bira se voljom građana na slobodnim izborima. Regije su postale nositelji socijalnog i ekonomskog razvoja svog područja, kao i nositelji prekogranične međuregionalne saradnje putem transdržavnih regija, koje se formiraju u međugraničnim prostorima više država. Zbog toga je Europska unija i uspostavila skupštinu regija kao i strukturne fondove za podsticanje manje razvijenih regija unutar europskih država, a posebno onih regija sa zastarjelom industrijom i poljoprivrednih regija, poantirao je dr. Pejanović.

I ova Pejanovićeva intervencija je bila uzaludni pledoaje da se i u BiH prihvati «koncept euroregije», koji podrazumijeva, osim svoje prirodne i zemljopisno-povijesne datosti, i samoodrživost u ekonomskoj i socijalnoj sferi. Pejanović je ovom prigodom u igru uveo četiri regije, koje su kao takve i postojale par godina neposredno iza Drugoga svjetskog rata (Banjalučka, Sarajevska, Tuzlanska i Mostarska), a moguće bi bile i subregije kao što su Zenička, Travnička, Bihaćka, Dobojska i Brčanska. Vrijedi podsjetiti i na točno Pejanovićevo upozorenje: «Samo ekonomski snažne i ekonomski samoodržive regije mogu biti partneri regijama evropskih zemalja i mogu računati na sredstva evropskih strukturnih fondova za brži razvoj regija…». Dakako, moguć je i drugi regionalni preustroj, profesor Slavo Kukić je, primjerice, svojevremeno u mostarskom Statusu izložio koncept pet regija: Tuzlansko-podrinjske; Mostarsko-hercegovačke; Sarajevsko-zeničke; Banjalučke i Bihaćko-Drvarske regije.
Ovo je, dakako, bilo uvijek vrlo osjetljivo političko pitanje, ne samo u sluđenoj postdaytonskoj BiH. Dodatni problem je što je ovaj koncept u bitnome eklatantna negacija etnonacionalističkog koncepta unutarnjeg uređenja BiH i što to vrlo dobro znaju dominantne  etno-političke elite, kako one koje se zaklinju u  RS, tako i  one koje uživaju  blagodeti »Federacije». Otuda su i šanse za aplikaciju skoro pa  nikakve. Entitet RS ostaje i dalje centralizirana tvorevina, s Banjalukom u centru, koja prividno cvjeta, i regijama na rubu koje stvarno izumiru (dovoljno je provesti dan u istočnoj Hercegovini, posebice u nekad izrazito razvijenom Trebinju, pa se uvjeriti u ovu žalosnu činjenicu), dok entitet Federacija  i nije drugo do neefikasni i preskupi konglomerat deset kvazi-država, idealno pogodan ambijent  za nefunkcioniranje pravne države, čemu treba dodati i zasebnost Distrikta Brčko, pa da priča bude „savršena“ …

III

Dugo je i predugo Bosna i Hercegovina bila talac antieuropskih stremljenja u njezinim prvim susjedstvima, ali se, srećom, u okruženju sve stubokom promijenilo. Nije, nažalost i u samoj BiH, pa bi se moglo dogoditi da BiH – uz Srbiju – bude glavni kočničar na putu cijele regije JIE u euroatlantske integracije. Izuzimajući Hrvatsku, ponovno se, naime, u Europi šuška o ”regionalnom” a ne individualnom pristupu (vidjeti, primjerice, što o tomu kaže francuski politolog Jacques Rupnik). Privest ću zbog svega toga ovu priču kraju, citiranjem jednoga važnog uvodnika u novom broju ”Helsinške povelje”, dvomjesečnika Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji (HOSP), čiji sam povremeni suradnik još uvijek.

U  novom dvobroju ”Helsinške povelje” (broj 139-140),  predsjednica HOSP-a Sonja Biserko,  u prilogu ”Balkanski mozaik ne može se sklopiti bez Bosne” (vidjeti helsinki.org.rs) poručuje: ”…Otvaranje evropske perspektive za sve zemlje Balkana je mobilisalo političke elite regiona, a Sporazum o asocijaciji i NATO partnerstvu (za neke već i članstvo) uspostavilo je okvir, odnosno bezbednosnu i političku konstrukciju koju treba ispunjavati sadržajem. Činjenica da je taj okvir postavljen je veoma važna, posebno otkako se i Srbija nalazi u njemu. Njime je osnažena evropska perspektiva balkanskih zemalja. Međutim, naredna faza će biti spora i zavisiće od unutrašnjeg potencijala svake pojedinačne zemlje, te horizontalne evropeizacije, odnosno uključivanje samog društva u promene vrednosnog sistema. Da bi se druga faza  ubrzala neophodno je zatvoriti teritorijalna, odnosno državna pitanja Kosova i Bosne i Hercegovine. Glavni faktor opstrukcije je Srbija, jer nije spremna da odustane od svojih aspiracija što ne šteti samo tim zemljama, već i njoj samoj. Kada je reč o Kosovu, njegova puna nezavisnost će se ubrzati nakon što Međunarodni sud pravde donese svoje mišljenje. Nastaviće se talas priznanja,  a  teritorijalna konsolidacija  Kosova će se ubrzati. Međutim, problem Bosne i dalje ostaje otvoren zbog nedostatka političke volje da se tom problemu priđe i sa moralne tačke gledišta. Bosna je bila i ostalo moralno pitanje Evrope. Krajnje je vreme da se međunarodna zajednica odredi prema zločinu, izvršenom nad Bosnom i bošnjačkim narodom. Nemoralno je da se Srebrenica nalazi u srpskom entitetu i da se ubice i progonitelji slobodno šetaju ulicama tog grada. Kada nestanu Žene Srebrenice taj grad će biti,  ne samo grad mrtvih, već i mrtav grad.  Deklaracija Evropskog parlamenta je zato važan dokument koji se vraća Srebrenici kao pokušaj da se taj zločin ne zaboravi. Najzad, Evropa taj zločin tretira kao svoju moralnu odgovornost. Revitalizacija Bosne je moguća samo marginalizovanjem etničkog principa, koji treba da ostane tamo gde se brani suštinski interes svakog naroda, kao što je bio slučaj narodnih veća u skupštini bivše Jugoslavije. Ne treba odbacivati neka od tih rešenja…“

Ovo potonje potpisujem u cijelosti. Izvjesnu ogradu učinit ću u vezi s njezinom uporabom anglosaksonske sintagme „nation building“  u „slučaju Bosne“. Ja pripadam, dakle, onima koji bi voljeli kada bi dobronamjerni ljudi i par excellence prijatelji naše zemlje, kakva je i Sonja Biserko, i u „slučaju Srbije“ i u „slučaju Bosne“ (zapravo BiH) opreznije baratali sintagmom „nation building“, koja u drugim kulturama ne znači „izgradnju nacije“ nego „izgradnju države“ (state building). Sonja Biserko sigurno poznaje razliku između ovih sintagmi, pa je moguće da izraz  „nation building“  koristi kao „termninus tehnicus“ i u značenju „state building“. Zar sav njezin angažman i u vezi sa Srbijom i BiH ne govori upravo o potrebi izgradnje normalne i funkcionalne države Srbije (ili BiH), a ne o nijekanju bilo koje već formirane nacije bilo u Srbiji ili u BiH. Ovako veli Sonja Biserko: „Nation-building Bosne mora se staviti na nove osnove u kojima je građanin središna točka. Bosanskim Srbima treba pomoći da se oslobode isključive odgovornosti za genocid koju im Beograd podmeće, jer to trajno postavlja zid između njih i Bošnjaka… U sklapanju balkanskog mozaika, Bosna je poslednja. Upravo prostor na kome je napravljena i najveća greška. Bilo bi korisno da i Evropa prizna neke svoje zablude i greške. To će pomoći regionu da se i sam odgovornije postavi prema nedavnoj prošlosti.“

Svi se moramo odricati vlastitih pogrešaka i zabluda i u BiH, i u regiji JIE, i u Europskoj uniji, dodao bih rečenomu. U BiH se prosto više ne smiju dozvoliti neopreznosti ili politikantske igre i igrice s takvim opasnim ideološko-političkim konstruktima kakav je i izgradnja „državne bosanske nacije“. Tri nacije u BiH i mnoštvo drugih nacija (nacionalnih manjina) su već formirane, nužno je graditi pravnu državu BiH koja bi uvažila sve njezine različitosti, a ne izmišljati konstrukte koji bi se razbijali  bilo komu o glavu …

Moja draga prijateljica Sonja Biserko „bičuje“, inače, srbijansku političku elitu, iz istih razloga zbog kojih ja to radim s bh. elitama, dakle, ne bi li konačno počele odrađivati posao za koje su (preskupo) plaćene. Njezinom, načelno ispravnom, sudu u vezi s  „marginalizovanjem etničkog principa“ mora se, međutim, prigovoriti kako se u složenim društvima i državama, kakve su i Srbija i BiH, mora tek naučiti ispoštovati „etnički princip“ a da ga pri tomu većina ne apsolutizira u posebno pravo većine nad manjinom, kakav je slučaj danas. Bojati se, dakle, da bi njegovo marginilaziranje – u situaciji totalne podijeljenosti BiH, ali i Srbije – moglo biti jednako opasno kao i njegovo hipostaziranje. Radi se, ipak, o potrebi pronalaženja nekoga „srednjeg rješenja“ koje bi uvažilo i individualna i kolektivna prava, slobode sviju individuuma i sviju kolektiviteta. Teško jeste, ali nije neizvodivo. Uostalom, u Europi se mogu pronaći društava, poput švicarskog, koja sjajno funkcioniraju unatoč njihove višetničnosti. Ne bi bilo zgorega, također, prisjetiti se i one priče o „teritorijalnim ljudskim pravima“ (György Konrad) i o održivim  „euro-regijama“, uz dodatak da bi se i u njima morala osiguravati sva prava za manjince raznih boja  na bazi reciprociteta. Što, dakle, tražim za sebe ili svoju etničku ili neku drugu zajednicu od drugih, moram biti sposoban osigurati tim drugima, dakle svima manjincima bili oni to uslijed etničke i vjerske, svjetonazorske ili spolne različitosti …

Onima kojima se eventualno prebrzo učinilo da zagovaranje formiranja održivih „euro-regija“ u BiH, trans-etničkih ili multietničkih po prirodi stvari, znači skakanje „sebi u usta“, s obzirom na moj raniji pledoaje za ponovno promišljanje odgovornih  konsocijacijskih mogućnosti izlazka iz krize u BiH, odgovorit ću kako ovaj koncept ne protivurječi tom pledoajeu kao ni jednom EU-načelu, nego ih uključuje. Podrazumijeva, primjerice, pored formiranja regija i sub-regija i načelo supsidijarnosti koje u osnovi znači da se na nižim razinama odlučuje o svemu izuzev o onomu o čemu se mora odlučivati na višoj razini, jer se takve mjere i odluke tiču sviju pripadnika jedne zajednice, uključivo i etničke zajednice, a ne samo ljudi jedne regije. Tim putom bi, dakle, vrijedilo promisliti i zaštitu individulanih i kolektivnih prava (etničkih, vjerskih i drugih) kako u potencijalno re-konstruiranim euro-regijama u BiH, tako i na razini države Bosne i Hercegovine. Podrazumijeva se, dakako, i načelo uvažavanja  različitosti i „Drugosti“ i višestrukih identiteta. Ovim bi „srednjim putom“ bilo moguće, uz malo dobre volje, izbjeći ne samo zamke etno-kratske apsolutizacije etničkog pristupa, nego i jednostranosti tzv. lijevo-liberalnog hipostaziranja isključivo građanskog koncepta u totalno podijeljenoj BiH. Problem je, nažalost, za sada nerješiv, jer bi „srednji put“ podrazumijevao totalni ustavni preustroj daytonske BiH …

Mostar, 15. srpnja 2010. godine