U lipnju 2006. godine vodio sam razgovor s Ivanom Vukojom, glavnim i odgovornim urednikom časopisa za političku kulturu i društvena pitanja Status iz Mostara, koji je potom objavljen na radio valovima WDR-a i u izvodima u nekim tiskovinama izvan BiH, ali nije mogao u BiH čak ni u jednom liberalnom bh. magazinu s kojim sam se u to vrijeme dopisivao iz zapadne Europe. Razlog tomu bila je – pokazat će se kasnije – „tema broja“ upravo tada izašlog devetog broja Statusa posvećena ustavnim promjenama u BiH i konsocijacijskim modelima. U Sarajevu su, naime, vješti i moćni medijski manipulatori promptno o ovoj temi proširili famu kao o „srpsko-hrvatskoj ujdurmi“, koju su skuhali dr. Mirjana Kasapović i dr. Nenad Kecmanović, ma koliko malo bilo vjerojatno da se njih dvoje u posljednjih 20 godina dodirnuli i po jednom ljudskom, stručnom ili političkom pitanju. Razlog tomu je što je dr. Kecmanović izabrao srpske nacionalističke vode i potpuno nihilistički odnos prema BiH, dok je dr. Kasapović bila i ostala dobra politologinja s čijim se stručnim i/ili političkim stavovima nije uvijek lako složiti.
Potpuno neutemeljeno se, nažalost, u Sarajevu tretiraju neprijateljem BiH svi takvi kakva je dr. Kasapović ukoliko su se usudili nešto pozitivno kazati o fenomenu konsocijacijske demokracije. Najgore je što nešto takvo ne čine samo bošnjački etno-nacionalistički „bardovi“ i njihovi mediji, nego i bosanski lijevo-liberalni ili građanski intelektualci i njima bliski mediji. A da su i jedni i drugi samo pažljivije čitali naslov njene tobož sporne knjige (M.K., Bosna i Hercegovina – Podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb, 2005.) morali bi priznati da je autorka posve točno dijagnosticirala stanje u BiH i da se zalaže za izlazak iz nestabilnosti BiH. Ona ne isključuje, doduše, ni mogući raspad BiH ukoliko ne bi bilo dovoljno pameti među bh. zaluđenim elitama i narodima. Ljutiti bi se morali, ustvari, hrvatski etno-nacionalisti, jer je dr. Kasapović koncepcijski izjednačila Herceg Bosnu s Republikom Srpskom, što i nije posve točno. Prva se izgubila u washingtonsko-daytonskim „bespućima povijesne zbiljnosti“, a druga je u post-daytonskom periodu postala okamenjena stvarnost, koju nije moguće mijenjati.
Ne hvaleći joj, dakle, svaku, cijenim u pristupu dr. Kasapović njezin racionalno-kritički pristup BiH, za kojeg i osobno plediram. Iz njezinog takvog pristupa prozilazi i poruka da konsocijacijska ponuda neće zauvijek stajati kao mogućnost izlaska iz totalne bh. nestabilnosti u pravcu stabilnog društva i države zvane BiH, odnosno da su kompromisi nužni i tsl. Alternativa kompromisu je vječna reprodukcija postojećeg stanja, kojeg zovem – kao što čitatelji znaju – jaranskom ili javašluk, neodogovornom konsocijacijom, ili čak, „razlaz đaci“, svatko na svoju stranu uz pjevanje i pucanje kao i u prošlosti. Uostalom, BiH bez unutarnjeg kompromisa oko ustavnih promjena ne može dobiti status kandidata za članstvo EU a to je već c r i m e n velikog formata njezinih političkih elita prema svim narodima i ljudima, bili građani i seljaci i/ili pre-poštena inteligencija iz sviju bh. etnija…
I
U BiH se, dakle, i nakon što su se vladajuće elite u Hrvatskoj i Srbiji okrenule euro-atlantskim integracijama koje impliciraju odustajanje od veliko-državnih projekata i dalje sprovodi tzv. trostruki udar iznutra njezinih etno-elita prema vlastitoj zemlji. One to rade, dakako, na različite načine; srpske i hrvatske elite preferiraju izgradnju vlastite državnosti na dijelu teritorija BiH, dakle separatizam, a bošnjačke izgradnju „države-nacije“ na cijelom teritoriju, dakle unitarizam. U krajnjem efektu one se udružuju u zavjeru protivu mira i stvarnih interesa većine bh. građana i svih bh. etnija time što ahistorijskim pogrešnim konceptima odlažu približavanje BiH euroatlantskim integracijama. Riječju, vladajuće srpske i hrvatske etno-nacionalističke elite, uostalom kao i bošnjačka, protive se uspostavi funkcionalne zemlje BiH kao pretpostavke za europske integracije. Sve su dakle, bh. političke elite autistične i isključive i svaka na svoj način. Srbi u RS-u u osnovi traže od Bošnjaka definitivno priznanje RS-a kao uvjet njihovog prihvaćanja Bosne i Hercegovine. Hercegovački etno-politički Hrvati bi „treći entitet“ i po cijenu da RS ostane nedodirnuta te da tobož tako budu ravnopravni s Bošnjacima i Srbima kako bi uopće mogli prihvatiti BiH kao svoju zemlju. Jednako tako je autistična i bošnjačka politička i duhovna elita koja se barem javno protivi i srpskim i hrvatskim separatizmima uz okupljanje svih Bošnjaka oko koncepcije „države-nacije“, u kojoj je Bošnjacima, dakako, namijenjena uloga „glavne nacije“, a ostali bi, valjda, trebalo da se asimiliraju ili odsele. S time u vezi smjelo bi se ustvrditi da se u realizaciji ideološko-političkog konstrukta države-nacije u bošnjačkim vodećim političkim i duhovnim krugovima zaboravilo koliko bi takvo što moglo biti kontraproduktivno upravo po same Bošnjake, o čemu je uzaludno upozoravao nedavno umrli akademik Enver Redžić. Uostalom, takav zakašnjeli a-historijski projekt nije moguće napraviti drugojačije nego protivu volje dijela Bošnjaka, te protivu skoro plebiscitarnog suprotstavljanja takvoj asimilirajućoj koncepciji BiH njezinih Srba i Hrvata, i ostalih, vjerujem …
O fenomenu konsocijacije pisali su u devetom broju Statusa prije četiri godine: Mirjana Kasapović, Dušan Babić, Faruk Borić, Radoslav Dodig, Zlatko Hadžidedić, Omer Ibrahimagić. Željko Ivanković, Slavo Kukić, Ivo Lučić, Asim Mujkić, Zoran Pajić, Dražen Pehar, Eldar Sarajlić, Christian Steiner, Kasim Trnka, Ugo Vlaisavljević i Božo Žepić. Tim je putom, dakle, a ne nikakvom „srpsko-hrvatskom ujdurmom“, pri čemu bi Mostar odnosno Status trebali imati ulogu „trojanskog konja“, ušla u bh. javni prostor tema konsensualne demokracije ili konsocijacije, da bi do danas ostala nerazumljena ili ignorirana. Status ju je, istini za volju i kasnije doticao, bila je organizirana rasprava o istoj temi i u uredništvu jednog sarajevskog magazina, u isključivoj formi se prenijela i na stranice nekih dnevnih listova i jedne sarajevske revije za kulturu pa ju je potom prekrila ledena tišina. Moja ju je malenkost ovog proljeća uzaludno pokušala oživjeti i uspio sam jedino da me se ignorira i tamo gdje sam godinama skoro bez ikakve naknade surađivao. Bit će da se u sarajevskim medijima i lijevo-liberalne i/ili građanske orijentacije izabrao lakši put, ma koliko bio pogrešan, dakle ne priznati notornu očevidnost da je BiH podijeljeno društvo i „propala država“, a ne samo „nestabilna“ kako ju je svojedobno ocijenila dr. Kasapović.
Ja sam, ipak, nepopravljivi optimista i naivac-idealista pa i dalje vjerujem da je pitanje momenta kada će se i u Sarajevu i među Bošnjacima shvatiti da BiH nije i ne može biti klasična nacija-država. Uostalom, ne mogu ne vidjeti u prvom redu u bosansko-bošnjačkoj tvrdoglavosti nepriznavanja realnosti u BiH ništa drugo do reprizu srpskih iskustava i zabluda glede bivše Jugoslavije. Pri tomu mogu ljudski razumjeti da se nekim vrlo časnim i dragim ljudima „bosanstvo“ iskazuje izlazom iz zamršenog muslimansko-bošnjačkog ili uopće bh. ćorsokaka, jednako ili slično kako se katolicima ili Hrvatima činio izlaz u prošlosti u ilirizmu ili sveslavenstvu, ili, pak, pravoslavnima i Srbima u „čistom jugoslavenstvo“. Pa, ipak, ostajem pri stavu da je nužno i hitno pozabaviti se de-konstruiranjem ovih i drugih ideološko-političkih magli i zabluda a ne trošiti dragocijenu energiju na konstruiranje novih iluzija, uključivo putem izrade sve novijih, boljih i ljepših ustavnih prijedloga koji imaju samo jedan veliki problem što se s njima jedva dotiče okamenjena bh. zbiljnost…
II
Ako ćemo i dalje nepristrasno i pošteno a ne po naški, kako se Hercegovci šale među sobom, dužni smo uočiti da su pripreme za unutar-etničke i inter-etničke bh. dijaloge već započele i to na stranicama časopisa „Status“ broj 14 koji se ovih dana pojavio pred čitateljima nakon višegodišnjeg poremećaja u njegovom koliko-tolikom redovitom izlaženju. U stvari, na stranicama novog Statusa je javno iznijet unutar-redakcijski prijepor koji je ujedno i temeljni bh. prijepor o kojem se šuti. Razlog dugoj stanci u izlaženju Statusa nije bila, dakle, kronična besparica koja redovito prati ovakve projekte nego unutar-redakcijski prijepor čije značenje prevazilazi okvire ovog časopisa i njegova posljednjeg broja od više od 360 stranica. O ključnom prijeporu nešto poslije, prvo ću biti slobodan ponuditi čitateljima dijelove mojeg već spomenutog razgovora s glodurom Statusa Ivanom Vukojom od prije četiri godine u kojem je Vukoja jezgrovito ocrtao pomoću sintagmi „pluralnost mišljenja“ i „intelektualna arena“ profil ovog dragocijenog bh. časopisa za političku kulturu.
„Volio bih da je ‘intelektualna arena’ sintagma koja može dobro okarakterizirati profil časopisa ‘Status’,“ kazao je Vukoja, „osnovna ideja bila nam je napraviti časopis koji će promovirati demokratski pluralizam… Nadam se da Status nipošto nije, niti će ikada postati ‘klub istomišljenika’ u kojem ćemo jedni druge uvjeravati u ono što ’svi znaju’, što je ’svima jasno’ i oko čega se ‘u biti slažemo’. Uistinu nastojimo, među našim suradnicima, imati autore koji različito promišljaju i objašnjavaju društvene i političke fenomene bh. društva. U pravilu, uvijek imamo nekoliko autora koji zastupaju dijametralno različite poglede na uzroke i posljedice društvenih fenomena i procesa kojima se u Statusu bavimo. Jer, upravo to konceptualno neslaganje (ali, pri tom, nužno, međusobno uvažavanje), taj “politeizam” stavova i vrijednosti je osnovna ideja časopisa Status i osnovni urednički koncept. Uvijek sam nastojao naglasiti da ‘istina’ Statusa nije u pojedinim tekstovima, stavovima ili autorima, nego u mozaičnoj cjelini koju svi ti pojedinačni tekstovi i stavovi čine. Niti jedan autor ne zastupa Status, niti Status isključivo zastupa i predstavlja bilo kojeg autora, pa ni mene kao glavnog urednika. Naš koncept je od početka bio strogo autorski – napiši sto misliš i potpiši se, ako je tekst dobar, nikoga ne vrijeđa i ne širi mržnju mi ćemo ga objaviti bez obzira koje stavove/koncepte/teorije zagovarao… Kao i u svaki parlament i u Status se ponekad probiju pomalo bizarni likovi, te predstavnici najrazličitijih opcija političkog i teorijskog spektra. Ukoliko su ti autori i takve teme odslik onoga što egzistira u bosanskohercegovačkom društvu onda oni i trebaju biti zastupljeni u Statusu. Mislim da je za bosanskohercegovačko društvo i državu najvažnije da se što realnije i objektivnije suočimo sa postojećim stanjem stvari i problemima kojima je bremenito, a ne da zamagljujući i iskrivljujući društvenu i političku realnost dugoročno stvaramo još veće probleme. Pri tom, kada je Status u pitanju, dijagnosticiranje društvenih i političkih realnosti ne znači i njihovo nekritičko prihvaćanje, nego upravo suprotno, znači početak procesa osmišljavanja i pronalaženja društvenog i političkog okvira koji, na najbolji mogući način, te suprotstavljene realnosti može uspješno harmonizirati…“
I, doista, i u novom 14. broju Statusa su se u cijelosti potvrdile Vukojine sintagme „pluralnost mišljenja“, „intelektualna arena“ i “politeizam” stavova, pa time i posebno mjesto Statusa među bh. tiskovinama. Vidim, dakle, veliku važnost teorijsko-političkog prijepora darovitih i vrijednih mladih ljudi članova uredništva Statusa (Eldar Sarajlić, Ivan Vukoja, Alen Kristić) u tomu što su o prešutanim problemima javno progovorili i što će svaki čitatelj – i bez velikih naprezanja – moći vidjeti ključne razlike i među njima i drugim suradnicima Statusa ukoliko su različitih kulturoloških ili etničkih korijena, metaforički kazano ukoliko su iz Sarajeva i Mostara (a tako bi bilo i da su iz Banjaluke). Najvažnije je u prijeporu o putovima kako stići do neke normalnosti u BiH što su njegovi sudionici strastveno branili svoje pozicije pa potom svoju intelektualno-političku internu svađu obznanili javnosti i zajedno potpisali „Status“ broj 14, ne rastajući se kao neprijatelji. S time se posvjedočilo da je i u BiH moguće voditi dijalog i o najtežim temama. U tom smislu je ovaj broj Statusa jedna velika prolegomena za ono što neminovno slijedi u BiH a to su i unutar-etničke i inter-etničke rasprave, pa i opća debata o tomu što BiH može biti a da bude potaman za sve njene narode i građane. Radi se o onomu što proizilazi iz naslova priloga A. Kristića: „Potraga za vjerodostojnim pripadanjem“.
III
„U pripremama 14. broja Statusa dogodila su se određena neslaganja i nesporazumi među članovima uredništva. Iz toga se razvila pisana polemika u kojoj su sudjelovali Alen Kristić, Eldar Sarajlić i Ivan Vukoja. Neslaganja i nesporazumi pojavili su se glede određivanja teme broja. Kristićev i Vukojin prijedlog za temu broja bio je Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra. Kristić je kao glavni urednik broja bio napisao cirkularni dopis u kojem je potencijalnim suradnicima htio pojasniti razloge zašto je izabrana upravo ta tema, te im ponuditi nekoliko tematskih cjelina s natuknicama kako bi im ilustrirao što bi sve tekstovi unutar teme broja mogli uzeti u razmatranje. Eldar Sarajlić, treći član uredništva, nije se slagao s odabirom teme, niti sa sadržajem cirkularnog dopisa. To svoje neslaganje izrazio je u pisanom obliku i tako otvorio spomenutu polemiku. Na kraju smo se složili da temu broja djelomično preoblikujemo i nazovemo Unutarnacionalni / Unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija. Pred zaključivanje broja dogovorili smo da našu polemiku skupa s Kristićevim cirkularnim pismom objavimo kao uvod temi broja, te da svatko od nas napiše i osvrt na spomenutu polemiku. Uredništvo“, tim rječima se otvara vrlo uzbudljivih Statusovih četerdesetak stranica (str. 11-53) mail-prepiske i autorskih osvrta trojice spomenutih članova uredništva Statusa koje se čitaju kao krimi-priča iz već navedenih razloga …
Upućenima je, dakle, odavno jasno da ni Status ni njegovo uredništvo nisu ono što misle o njima „usidreni u predrasude“ (Alen Kristić), dakle nisu „skup svjetonazorskih, ideoloških, političkih i inih istomišljenika“, dapače! Pa, ipak, predstavljat će iznenađenje i upućenima žestina rasprave koju su Eldar Sarajlić i Ivan Vukoja iznijeli u internoj mail-prepisci. Suština njihova prijepora je u različitom pristupu pitanju što je BiH bila u prošlosti a što je danas i i što uopće može biti sutra, te kojim ciljem stići do normalne zemlje, ma koliko se prijepor vrtio oko naivnog pitanja: je li baš nužno voditi unutar-etnički dijalog u situaciji kada u BiH ima mnoštvo i drugih problema? Eldar Sarajlić je bio (i ostao) protivu tog vrsta diskursa iz njegove legitimne teorijske i političke pozicije „lijevog liberala“, zbog čega je i prigovorio apostrofiranje „grupnih prava“ i „nekonzistentnost“ svojem kolegi Vukoji (E.S., Grupna prava i problem konzistentnosti). Ivan Vukoja, pak, neskriveno zastupa poziciju etno-liberala pa iz te, također legitimne, pozicije prigovara Sarajlićevoj i sličnim teorijsko-političkim pozicijama potpuno odsustvo sluha za kolektivna ili grupna prava. Ona se – po Vukojinom najdubljem uvjerenju – ne mogu supsumirati pričom o jednakim pravima za sve bez obzira na vjeru i naciju u zemlji kakva je BiH. Vukojinu bi analizu, naslovljenu: „Liberalni etnonacionalizam i multuikulturalno građanstvo nasuprot liberalnom fundamentalizmu i mitu o etnokulturnoj neutralnosti“, trebali vrlo pažljivo iščitavati ne samo oni segmenti bh. javnosti koji su atribuirani u naslovu njegova priloga. Sposobnost uvažavanja i ovakvog pristupa bi mnogima mogla pomoći da ne otplove u apstraktne lijevo-liberalne vode, a BiH da možda konačno i pronađe „magičnu formulu“ vlastite opstojnosti koja mora u sebi uključivati i prava građanina kao pojedinca i prava kolektiviteta, ma koji i kakvi bili, dakako na recipročnoj osnovi i uz čvrste garancije, popraćene sankcijama za nepridržavanje.
IV
Ideja socijaldemokracije mi je, dakako, i dalje bliska, ma koliko više nemam nikakvih iluzija o bh. socijaldemokraciji, posebice o njezinom vodstvu, jer je predsjednik SDP BiH Zlatko Lagumdžija već uradio sve ono što nije smio uraditi, primjerice razvio je „kult ličnosti“ i otjerao bolje od sebe iz vodstva, dakle one koji su mu potencijalno bili konkurenti. SDP-ova centrala u Sarajevu se pretvorila u moćni, privatizirani makijavelistički ustroj jednog čovjeka, misle brojni ožalošćeni ljudi koji kritiziraju SDP BiH ne iz etno-kratskih pozicija nego zbog toga što je dijelom i sam postao dio problema umjesto da bude dio rješenja i ozbiljnija alternativa bh. etnokracijama. Ovaj sam uvod morao napraviti kako bih dotakao Vukojin apel na razum u vrhu SDP-a u svezi s „fenomenom Komšić“, ma koliko se takve formulacije u SDP-ovoj centrali odbijale i negirale. „Ako su su Hrvati konstitutivni narod u BiH, a Željko Komšić nije izabran glasovima Hrvata, onda njegov izbor za hrvatskog člana predsjedništva nije legitiman“, ponovit će Ivan Vukoja i na stranicama Statusa ono što je već kazao u Pulsu demokratije u studenom 2006. godine. A svima onima, uključivo E. Sarajliću, koji ne vide nikakav problem u tomu što Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH biraju najvećim dijelom oni koji nisu Hrvati, Vukoja poručuje: „Sporno je i da za hrvatskog člana predsjedništva glasuju i oni koji nisu Hrvati. Zapravo, to je glavni problem, a ‘fenomen Komšić’ je samo njegova posljedica.“! Dakako, i Vukoja i svi upućeni u bh. političko-pravne zavrzlame znaju da je riječ o legalnom i legitimnom Komšićevom izboru sukladnom daytonskom ustavnom tekstu i iz njega proisteklom Izbornom zakonu BiH, kojima se de facto onemogućuju Hrvati da biraju onako kako to čine Srbi u RS-u i Bošnjaci u Federaciji. Uz malo ironije smjelo bi se kazati, Hrvatima je onemogućeno izabrati svog etno-nacionalistu, kako to čine Bošnjaci i Srbi, pa im je za „tutora“ određen nepogrešivi Zlatko Lagumdžija koji nepogrešivo znade što je za Hrvate bolje rješenje, pa je osnovni problem u SDP-u da li će uvijek biti moguće „nahvatati“ jednog takvog kakav je Željko Komšić koji se i ponaša u Predsjedništvu BiH sukladno izbornoj potpori, a to znači samo dijelom kao član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U vrhu SDP BiH se nije svjesno, povrh svega, da se i ovim putom SDP BiH, pa i sama socijaldemokratska ideja još više blamiraju među Hrvatima, posebice u Hercegovini te da se prosto ogoljuje činjenica da Hrvati na srednjoj razini vlasti nisu ravnopravni s Bošnjacima u Federaciji pa shodno tomu ni na najvišoj državnoj razini ni sa Srbima ni s Bošnjacima. Pri tomu ne zaboravljam, dakako, da se etno-Hrvati slično ponašaju na nižim razinama vlasti svuda tamo gdje su većina i mogu tako. Sve bi ove žalosne činjenice trebale biti upozorenje svima odgovornim u ovoj nesretnoj zemlji da počnu razmišljati o kompletnom preustroju BiH kojim bi se osigurala i individulana i grupna prava ljudi na svim razinama vlasti i u svim dijelovima zemlje. Otuda moje protivljenje i „trećem entitetu“, jer ne rješava ni hrvatsko ni bh. pitanje, nego samo pitanje održanja na vlasti etno-političke klase među Hrvatima.
No vratimo se „fenomenu Komšić“, Željku, a ne Ivi, dakako. Željko Komšić bi, uistinu, bio „dobar građanin BiH“ kada bi povukao svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kazao je ovih dana za Oslobođenje i profesor bogoslovije Mato Zovkić. Da su neki moji prijatelji, uključivo i bosanski franjevački svećenici potpuno drugačijeg mišljenja glede „fenomena Komšić“ uvjerio sam se i osobno na sjednici Hrvatskog narodnog vijeća, kojemu je čista srca pristupila i nekolicina intelektualaca iz Hercegovine, uvjereni da kosmopolitsko poimanje svijeta uključuje i etničko-nacionalno utemeljenje, pogotovu u zemlji kakva je BiH. Uz svo uvažavanje tih drugih osobnosti i mišljenja, rečenomu dodajem, Željko Komšić se ne bi smio nikad više dati manipulirati od strane njegova druga Zlatka L., u protivnom snosit će dio odgovornosti i za nezadovoljstvo među Hrvatima i za daljnje programirane napetosti između Bošnjaka i Hrvata. Dakako, ne pripadam onima koji niječu mogućnost da je Željko Komšić bh. Hrvat ili već što želi biti, da je privatno čestita osoba, ali politika je „javna stvar“ i pozicija člana Predsjedništva BiH je vrlo simboličkog značenja. Kako i u ovoj ravni objasniti skoro nevjerojatan podatak da u kabinetu člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda od 17 uposlenih djelatnika radi jedan ili dva Hrvata, pitaju se i neki članovi HNV-a kojima se ne može tek tako lako zalijepiti nacionalistička etiketa …
Ne niječem načelno ni pravo SDP-a BiH da i dalje kalkulira s Komšićevim uspjehom, no tvrdim da je vrlo kontraproduktivno po stabilnost zemlje i mir u BiH što Lagumdžija ponovno šalje Komšića u utrku da dobije izbore glasovima ne-Hrvata a sam se ne usuđuje izići na megdan bošnjačkim etno-nacionalistima. Ostajem pri tvrdnji, dakle, da bi Željko Komšić – pristajanjem na uzastopnu manipulaciju njega samoga od strane vrhova SDP-a – mogao ostati zapamćen ne samo među Hrvatima kao „Sejdo Bajramović“! Pa, gdje je onda izlaz iz ove situacije, pitaju se mnogi, između drugih i dr. S. Kukić (Kako izabrati Predjedništvo po mjeri svih?, DEPO portal, 21.07.2010.). S njegovim se nijekanjem postojanja „fenomena Komšić“ i argumentima u prilog ponovnog biranja Ž. Komšića prosto ne slažem, ali vidim u Kukićevoj razložnoj argumentaciji mogući izlaz iz ove rošomonijade u nekim budućim ustavnim i izborno-zakonskim izmjenama. Po dr. Kukiću, „ne radi se o samo jednom čarobnom rješenju. Ima ih više. Ako bi se, primjerice, pri ustavnim promjenama i dalje ostalo na Predsjedništvu s tri člana – Hrvatom, Bošnjakom i Srbinom – svaki od njih bi, da bi bio izabran, morao dobiti povjerenje naroda iz kojeg se bira. No, ono nije i dovoljno. Pošto članovi ovog organa ne nastupaju u ime i za račun samo jednog naroda, nego u ime i za račun svih bh. građana, morali bi dobiti povjerenje i ostatka biračkoga tijela – iz druga dva konstitutivna naroda, ali i onih koji se nominiraju kao nacionalne manjine ili građani bez nacionalnog identiteta… Moguće je, međutim i rješenje po kojem bi Predsjedništvo – i ono je pravičnije od prethodnoga – imalo četiri člana. I po kojem bi ga, pored članova iz triju konstitutivnih naroda, činio i član biran iz reda svih ostalih – nacionalnih manjina, te građana bez nacionalnog opredjeljenja.“ Tomu dodajem, stime bi se izvršile i antidiskriminacijske ispravke u zakonodavstvu na koje je BiH obvezna presudom Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“…
V
U Bosni i Hercegovini je na djelu, dakle, nemogući koncept podjele svega i svačega po etno-principu na koji se uzvraća lijevo-liberalnim iluzijama o jednakim individualnim pravima na svakom dijelu teritorija BiH, kao da je ovakva BiH mnogo šta više od pukog okvira za sveopću manipulaciju i svakojaku makinaciju, uključivo tranzicijsko-pljačkašku iza koje ne stoji bilo tko nego upravo glavni akteri bh. drame već dva desetljeća. U BiH se nije na razini vlasti, a bojim se ni drugdje, još ni započelo promišljati stvarne uzroke ovakvog stanja i uopće (ne)mogućnosti izlaska iz ćor-sokaka putem dosadašnjih modela organizacije države i društva. S druge strane, narodi i građani su se svikli na svoje nacionaliste, bez njih ne umiju misliti više ni svoju etniju ni zemlju u kojoj im je živjeti. Među tim i takvim etno-nacionalističkim elitama se nije ozbiljno prodiskutiralo ni jedno temeljno pitanje, pa ni ono: je li posljednjim ratom definitivno de-konstruirana tisućugodišnja državnost BiH ili samo kratko-povijesna državnost SR Bosne i Hercegovine, dakle ona koja je proizišla iz duha ZAVNOBiH-a i prema kojem BiH nije ničiji ekskluzivni posjed nego državni okvir za punopravnu i jednakopravnu opstojnost i jednih i drugih i trećih i svih ostalih, u pravilu bezgranično potcjenjenih i potiho prisiljenih na „asimilaciju“ u većinsku i dominantnu etničku skupinu u čijem okruženju žive. Nažalost, do ZAVNOBiH-ovske „magične formule“, kojoj se može jedino prigovoriti ideološko-politička uskoća njenih tvoraca, danas nitko i ne drži baš mnogo. U svakom slučaju, bivša SR BiH u okviru bivše SFRJ je temeljito dekonstruirana u ratu i poraću pa bi je bilo vrlo teško re-konstruirati u normalno društvo i državu i kad bi to htjele njezine političke elite, a one to ne žele.
Stvarna vrijednost otvaranja unutar-nacionalnog / unutar-etničkog, zapravo unutar-bh. dijaloga na stranicama Statusa bila je, dakle, u pokušaju evidentiranja temeljnih nesporazuma glede opstojnosti BiH i, dakako, mogućih alternativa postojećem ne-poretku. U 14. broju Statusa u „temi broja“ (str. 56-165) su pisali: Faruk Borić, Srećko M. Džaja, Željko Ivanković, Alen Kristić, Dubravko Lovrenović, Ivo Lučić, fra Luka Markešić, Nino Raspudić, Entoni Šeperić, Ugo Vlaisavljević i Željko Vukić. Vrijedi primjetiti da se radi o autorima raznorodnih orijentacija i svjetonazora, pa i etničkog podrijetla, pa je u neku ruku već započeo bh. inter-nacionalni dijalog, dakle i prije prvotno iniciranog unutar-etničkog, po mojem sudu jednako prijeko potrebnog. Time sam se posve precizno odredio i prema pitanju u naslovu „teme broja“ – Unutarnacionalni /unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? Da, riječ je o potrebi ali bi se upravo ona mogla pokazati velikom iluzijom!
U Statusu broj 14 ponuđen je, usput kazano, i niz drugih intelektualno izazovnih i podsticajnih tematskih blokova. Izdvojit ćemo iz tog mnoštva samo blok „Teološki klasici u Sarajevu“ u kojem se mogu pročitati izvanredno zanimljiva teološko-filozofska promišljanja fenomena grijeha, trpljenja, nade i iskupljenja kao i „svjetskog ethosa“. Iza ovog bloka stoji i kao urednik i ko-autor Statusov glodur za broj 14 Alen Kristić koji je za sugovornike i u pomoć pozvao ne bilo koga nego uvažene Jürgena Moltmanna i Hansa Künga. Status u ovom bloku donosi i Küngovo otovoreno pismo katoličkim biskupima „Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenja“. Zanimljivi su i prilozi objavljeni u rubrikama: Reagiranja, Dossier iranska ambsada, Mediji i demokratizacija, Izazov pomirenja, Umjetnost, Filozofija, S društvenih margina, Naše starine i Prikazi…
U nemogućnosti da se osvrnem na sve, pokušat ću se ovdje svrhovito dotaknuti nekolicine priloga u „temi broja“. U prilogu „Bosna i Hercegovina kao politička kategorija kroz povijest“ izloženi su tipični pogledi Srećka M. Džaje na povijest BiH i njezin politički diskontinuitet, uz korektno isticanje zemljopisnog kontinuiteta BiH, zapravo Bosne i Huma, pa potom BiH. Dubravko Lovrenović u prilogu „Godina 1900. – godina 2010. (Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima) demisitificira jednu od najvećih zabluda bh. Hrvata kroz povijest, onu o tzv. integralnom hrvatstvu. Ovaj Lovrenović prilog je od neobične važnosti za promišljanje sudbine Hrvata u BiH i same BiH, vodi nas razgoračenih očiju kroz povijesnu tminu od osam stoljeća neosvjetljenog katoličanstva i s njim povezanog hrvatstva u BiH. Izdvojit ću i prilog „Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi“ Ive Lučića u kojem autor pokušava utemeljiti doslijednu etno-kroatističku eksplikaciju hrvatskih i/ili sveslavenskih zabluda u vezi s nacijom, vjerom, državom, itd. U najkraćem, ako Lovrenovićev pristup implicira djelomično oslobođanje od naučenih i/ili stečenih stereotipija glede konstituiranja katoličko-hrvatskog identiteta u BiH, Lučićev pristup pothranjuje tipično hrvatsko tumačenje povijesti, ne iskoračujući ni za mrvicu izvan tzv. crkvene historiografije i ideologije integralnog hrvatstva, pa time i hercegovačko-hrvatske etno-politike. Takvo što je, dakako, legitimna pozicija Statusovog autora, ma koliko bila dvojbena ili se nekomu ne dopadala.
Uvjeren u potrebu akademskog dijaloga kazat ću da je po samog Lučića kao povjesničara najopasnija „nepodnošljiva lakoća“ diskvalificiranja onih Hrvata (bili kolege mu po struci, političari ili svećenici) koji nisu njegovih svjetonazora, političkih uvjerenja, profila i ukusa. Ivo Lučić, primjerice, isuviše olako ideološki diskvalificira niz povijesnih ličnosti, posebice Branka Mikulića. O Brankovom ideološko-politički ograničenom vremenu morat će se, dakako, kritički govoriti, uostalom kao i o njegovim osobnim greškama ili manama, ali do istine o „Brankovom vremenu“ u BiH neće se moći stići na način hrvatske etno-nacionalističke historiografije, kakvu demonstrira Ivo Lučić, niti pak, putem mitološke historiografije o bh. državnosti u kojoj za takve kao Mikulić i nema mjesta, jer je bio Hrvat. Uostalom, slično se zaobilaze i diskvalificiraju u drugim etno-historiografijama takvi kakav je bio Hamdija Pozderac, ma koliko se upravo u tim „Brankovim i Hamdijinim vremenima“ re-animirala i ponovno uspostavljala potpuno izčezla, skoro pa mitska bh. državnost i to na na temeljnim principa i odluka ZAVNOBiH-a.
Hoću reći, o tom prohujalom bh. vremenu i o Branku Mikuliću kao političaru i državniku, a on je to doista bio, morat će se progovoriti objektivnije i znanstvenije, a ne istrgnutim citatom kako nacionaliste treba zgaziti kao crve, što je Mikulić vjerojatno rekao. Usuđujem se, dakle, pretpostaviti da bi se moglo dogoditi – nasuprot očekivanjima etno-kroatističke historiografije i sličnim pristupima srpske i bošnjačke etno-historiografije – da Mikulićevo vrijeme i on osobno dobiju prolaznu povijesnu ocjenu. Pri tomu bi upravo Branko Mikulić mogao biti među onim rijetkim političarima i povijesnim ličnostima novijeg doba o kojemu će se pozitivno suditi kako zbog onoga što je uradio za BiH (jedna od ravnopravnih članica jugoslavenske federacije, projekat izgradnje 1.000 škola u BiH, organizacija XIV ZOI, itd.), pa time i za Hrvate, uključivo Hrvate u Hercegovini u procesu de-stigmatizacije i rehabilitacije od onih objeda koje su Zapadnoj Hercegovini i njezinim ljudima bile nametnute od nekih drugih a ne takvih kakvi su bili i Jura i Branko Mikulić. Kao da hrvatski etno-nacionalisti svojim ovovremenim jednostranostima žele, ustvari, kazati, da su mrzitelji svega što je bilo i jeste hrvatsko u bivšoj Jugoslaviji bili u pravu. Nisu, dakako, ali se na prve znake istinske političke ravnopravnosti Hrvata u BiH moralo čekati sve do iza „Mostarskog savjetovanja“ (1965.), poslije kojeg su uslijedile disperzije Sokolovih pogona i po zapadnohercegovačkim općinama, elemnti nacionalne i jezične ravnopravnosti,i tsl., a to se već smije povezivati i s Brankvoim imenom, ili u prvom redu s nejgovim. Nitko ozbiljan neće moći, čvrsto sam uvjeren, osporiti Branku Mikuliću ni njegovo hrvatstvo ni „bosanstvo“ (uostalom, podrijetlo njegova oca je hercegovačko, iz kočerinskog Potkraja), ni „jugoslavenstvo“, kao ni državničku sposobnost, čim etno-historiografija bude izišla iz faze olakih diskvalifikacija prethodnog vremena, ne-pluralnog i ograničenog po mnogo čemu, ali ne i bezuvjetno goreg od ovog tranzicijskog i demokraturskog u kojem još živimo …
Nažalost, Ivo Lučić ne nijansira ni ljude ni događaje iz prošloga sustava, pa ni one tipa Mikulića, kao ni znanstvenike iz ovog vremena poput Dubravka Lovrenovića, jer, tobož, ne razumije ili netočno navodi katoličko-bošnjačku samoidentifikaciju sarajevskih ili bosanskih Hrvata. „Što se katoličkog naroda u BiH tiče on je po Lovrenoviću i onako (bio) ‘bošnjački’, za što nudi i dokaz: ‘ Dovoljno je samo baciti pogled na jedan od vitraila sarajevske katedrale podignute 1889. godine i pročitati: Darovali Bošnjaci grada Sarajeva’.“ (str. 134) Svakomu, i daleko manje upućenom od Lučića bi moralo biti jasno da je D. Lovrenović pri ovom navođenju mislio na tadašnje bosanske katolike ili Hrvate koji su se, doista, u tim vremenima samodefinirali „Bošnjacima“. Takvih je bio čitav niz među najumnijima, počevši od fra Grge Martića pa do fra Ivana Frane Jukića alijas Slavoljuba Bošnjaka, a nitko im ne može osporiti ni katoličanstvo ni hrvatstvo ma koliko se trudio. Neutemeljenije su još Lučićeve ocjene na str. 135 Statusa kada veli: „Stječe se dojam da umjesto postmoderne slojevitosti identiteta Lovrenović ‘priželjkuje’ vraćanje kotača povijesti unatrag i ‘predlaže’ predmoderno ‘vraćanje’ bosanskom katoličanstvu osmanske epohe i moderno ‘pretvaranje’ Hrvata u političke Bosance… U Sarajevu već odavno imamo ‘Hrvate po potrebi’ i nacionaliste nepostojeće nacije, koju (još uvijek) nema tko proglasiti.“ Ovdje ću kao netko tko ponešto znade o alteritetu i modernim identitetima ustvrditi da je kolega Lučić pao na ispitu iz poznavanja činjenica …
Iz već navedenog je jasno da je Lučićev temeljni metodološki problem što nije u stanju kritički objektivno misliti raniju hrvatsku i bh. povijest, posebice njezinu tzv. jugoslavensku periodu, ali ni posljednju etno-revoluciju bez vrlo pristrasne etno-nacionalističke dioptrije. Tim se pristupom ex-culpira vrlo upitna (ne)odgovornost novijeg vremena upravo etno-politika i etno-političara i u BiH i regiji, uključivo hrvatske, onakve i onolike koliko joj je pripalo u „trostrukom udaru“ protivu BiH u ratu (1992-1995) i poraću kada je izvršena totalna de-konstrukcija BiH koja se u povjesničarskim i političkim etno-krugovima smatra posve legitimnom. Otuda i dolaze nedostatni odgovori Ive Lučića na upravo njegovo važno pitanje – što je bila BiH i što smo bili mi? Ako je odgovor što se Hrvata u BiH tiče – ma koliko im položaj bio težak u povijesti – kako i nisu nikada bili nitko i ništa sve do etno-revolucije iz devedesetih godina prošlog stoljeća, bojim se da se time napustio teren znanosti i prešlo u polje ideologije i etno-nacionalističke politike. Ipak, vjerujem, kako je temeljni problem za povjesničara Lučića u tomu što nije u stanju misliti BiH kao jednu od šest država sljednica bivše Jugoslavije, posve jednako kao i Hrvatsku i druge ex-yu republike, kojima su i Ustav SFRJ iz 1974. godine pa potom i Badinterova komisija (1991./1992.) priznali pravo na državnost te time stvorili pretpostavke za njihovo međunarodno priznanje…
Spomenut ću iz „teme broja“ još samo priloge fra Luke Markešića „Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH“ i Željka Vukića „Građani biraju novi ustav BiH – Znanstvena kritika daytonske države i prijedlog novog ustrojstva“. Iz fra Lukinog priloga proizilazi pregnantno iskazana „magična formula“ što se Hrvata tiče i u Bosni i u Hercegovini, a ona glasi: politički identitet ili državnost – bosanskohercegovačka, etničko-kulturni identitet ili nacija – hrvatska, vjera ili vjerska zajednica – katolička, ili bilo koja druga, odnosno svjetonazor, prema načelu modernog svijeta o slobodi mišljenja, savjesti i vjere. Time se, usput kazano, u osnovi Markešićev pristup poklapa s vrlo utemeljenim sociološkim promišljanjem identiteta bh. Hrvata dr. Ive Cvitkovića, dopisnog člana ANU BiH, čiju knjigu Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini – Hrvati između nacionalnog i građansko (Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006., str. 316) toplo preporučujem za ljetno rashlađivanje od visokih etno-temperatura. Vukićev prilog preporučavam, pak, zbog vrlo uspjelih i korisnih paralela između neuspjelog bh. podijeljenog društva i uspjelih zapadnoeuropskih konsocijacijskih društava …
VI
Uz svu kritičnost prema pojedinim prilozima u 14. broju Statusa treba se, dakle, svoj trojici urednika i svim suradnicima u „temi broja“, uključivo i Ivi Lučiću, dakako, zahvaliti što je na stranicama Statusa došlo do začetka ne samo unutar-etničkog nego i bh. inter-etničkog dijaloga. On je prosto nužan jer nitko ne odstupa od svojih krajnje isključivih ideologema, ni tzv. etno-liberali ni tzv. lijevi liberali. Treba samo pogledati kako Zija Dizdarević promovira krajnje spornu ideju „države-nacije“ i autora koji je pobrkao ideju državno-političkog identiteta i državne nacije. „Etnokratima se neće svidjeti ni Šarčevićevo zalaganje za afirmaciju bosanskog državnog naroda, tj. ‘bosanskohercegovačke nacije kao sume bosanskohercegovačkih građana’, veli Zija Dizdarević u osvrtu na knjigu Edina Šarčevića, profesora iz Leipziga, najavljujući kako će dotični biti od jeseni i profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu (vidjeti, Z.D., Ustavna preispitivanja: Povratak Republike BiH, Pogledi, Oslobođenje 26.06.2010.). Pri tomu je, ustvari, važnije pitanje kako je – poslije svega – uopće moguće da se anno domini 2010. u zemlji BiH među demokratama i liberalima i dalje šire iluzije o ideji „bosanskohercegovačke nacije kao sume bosanskohercegovačkih građana“???
Nije, dakle, samo vrlo upitno što misle „etnokrate“, u koje Dizdarević posve neopravdano trpa sve koji se protive „novoj kalajevštini“ u BiH, nego je još više začuđujuće i problematično što i kako zastupaju tzv. lijevi intelektualci u BiH, koji svoju zemlju uporno misle kao da je jednonacionalna, razvijena zapadnoeuropska demokratska zemlja, a ona je sve drugo samo nije to, nažalost. Zato se i neće moći izbjeći ponovno otvaranje temeljne rasprave o konsocijaciji u čijoj bi osnovi stajao kompletan preustroj BiH, dopadalo se to nekomu ili ne. No, da bi do takve rasprave došlo morali bi i takvi kakvi su i Edin Šarčević i Zija Dizdarević, i mnogi drugi, prvo shvatiti pogubnost koncepcije „bosanskog državnog naroda“. Potom bi se sama od sebe nametnula nužnost neke forme konsocijacije kao puta izlaska BiH iz nestabilnosti u pravcu stabilnih država uz respekt svih njezinih građana i etnija.
BiH potrebuje – kazat ću na kraju – kompletno novi ustroj, uključivo vlastiti novi ustav, jer nikakvo unutar-entitesko uređivanje postojećeg nereda ili palijativne popravke zemlje ne mogu donijeti dugoročnu stabilnost. Nažalost, ne vidim skorašnji dogovor unutar zemlje a ni poželjnu međunarodnu konferenciju koja bi mogla pomoći napraviti BiH normalnom zemljom. Pa, ipak, već poslije listopadskih izbora mogle bi se početi trijezniti od vlastitih zabluda i hrvatske i srpske i bošnjačko-bosanske poliitčke elite, u prvom redu liberalne opcije. Prve dvije bi morale „samo“ priznati da su se isuviše uljuljkale u etno-nacionalističke gabaride, a treća u kontraproduktivnu predstavu o BiH kao „organskoj cjelini“ i „oduvijek pluralnom društvu“ (obje sintagme koriste i lijevi-liberali među Bošnjacima i „Bosancima“ i etnonacionalisti tipa Harisa Silajdžića). Između svih tih krajnosti su kao „ribe na suhom“ s obje strane Ivan Sedla svi oni koji bi željeli vjerovati da je BiH moguća kao normalna država, kakva je nekoć bila ili kako smo vjerovali da je bila, ili je moguća biti. Riječ je, dakle, o hitnoj potrebi da se bošnjački, srpski i hrvatski (bosanski i hercegovački) intelektualci susretnu i otvore poštenu raspravu o zabludama o zemlji Bosni i zemljici Hercegovini, koju im je dijeliti ukoliko ne misle ratovati. U toj su funkciji i svi susreti i razgovori za koje sam se založio …
Mostar 28. srpnja 2010.
